Zaštićena Područja All Articles
Društvo

Crni Humor kao Slavenski Sport: Zašto se Smijemo Vlastitoj Nesreći (i Zašto Amerikanci Ne Razumiju)

By Zaštićena Područja Društvo
Crni Humor kao Slavenski Sport: Zašto se Smijemo Vlastitoj Nesreći (i Zašto Amerikanci Ne Razumiju)

Photo: slavic dark humor stand-up comedy audience laughing black and white, via s7d2.scene7.com

Vic o siromaštvu nije poziv za pomoć

Amerikanci su navikli na stand-up koji završava sretno. Ili barem s poukom. Kod nas, vic može završiti tako da svi umru, a ti se smiješ. To nije zato što smo loši ljudi. To je zato što smo preživjeli. Kad si preživio zimu, rat, inflaciju i tetku koja pita kad ćeš se oženiti, smijeh je jedini izlaz.

Slavenski crni humor je sport. U njemu nema pobjednika, ali ima publike. I publika je obično obitelj, u kuhinji, uz rakiju. Vic o siromaštvu nije poziv za pomoć – to je način da kažeš: 'Znam da je teško, ali evo, smijemo se.'

Zima kao nacionalna trauma i izvor smijeha

Zima je naš najveći neprijatelj. I najveći izvor materijala. 'Došao Mujo kod doktora, kaže: Doktore, smrznuo sam se.' 'Pa obuci se.' 'Ma obukao sam se, ali zima je jaka.' To nije smiješno Amerikancima. Njima je to tužno. Ali nama je smiješno jer svi smo bili Mujo.

Zima je stvorila poseban mentalitet: preživljavanje. A preživljavanje je majka humora. Kad znaš da ćeš u veljači još uvijek nositi isti kaput, počneš se šaliti o tome. To je terapija bez terapeuta.

Političari u vicevima: od Tita do danas

Političari su oduvijek bili meta. U Jugoslaviji se šalilo o Titu, danas o svima. Ali fora je u tome što se mi smijemo političarima jer znamo da ništa neće promijeniti. To je smijeh kroz suze. Amerikanci to zovu cinizam. Mi to zovemo iskustvo.

Primjer: 'Što radi vlada? Sastaje se.' 'A oporba? ' 'Sastaje se.' 'A narod? ' 'Čeka.' To je vic koji Amerikanac neće shvatiti. On će pitati: 'Gdje je poanta?' Poanta je u tome što nema poante. To je život.

Obitelj kao najbolji materijal

Nitko ne može ismijati tvoju obitelj kao ti sam. To je naše pravo. Vic o materi, ocu, tetki – to je normalno. Amerikanci to gledaju kao psihološko zlostavljanje. Mi to gledamo kao ljubav.

'Došao sin materi i kaže: Mama, oženit ću se.' 'A s kim?' 'S curom.' 'A šta ćeš jesti?' To je vic koji traje generacijama. Nije smiješan strancima, ali je smiješan svima koji imaju mater.

Amerikanci i 'psihološka uzbuna'

Kad Amerikanac čuje vic o smrti, siromaštvu ili bolesti, njegov mozak aktivira alarm. 'Je li ovo poziv za pomoć?' 'Treba li netko razgovarati?' Ne, samo se smijemo. To je razlika između kultura: oni smiju se da bi zaboravili, mi se smijemo da bi preživjeli.

Naravno, ima granica. Ako se netko stalno šali o svojoj nesreći, možda je to navika, a možda i poziv. Tu treba paziti. Ali generalno, smijeh na vlastitu nesreću je slavenski sport. I ne treba ga shvaćati previše ozbiljno.

Gdje je granica između terapije i navike?

To je teško pitanje. Nekad se smijemo jer nam je dobro, nekad jer nam nije. Ali važno je znati da vic nije dijagnoza. Ako tetka priča vic o tome kako je izgubila novčanik, nemojte je pitati je li dobro. Samo se smijte. Ako počne plakati, onda je druga priča.

Zašto tetka nikad ne objašnjava vic

I za kraj: nikad ne tražite od tetke da objasni vic. Ona će reći: 'Ma znaš, ono, Mujo i Haso...' i onda će se izgubiti. Vic nije za objašnjavanje. Vic je za smijeh. Ako ga ne razumiješ, tvoj problem.

Amerikanci često traže poantu. Kod nas poanta može biti u tome što je nema. To je slavenski humor. Ide tamo gdje američki stand-up ne smije – u mrak, u siromaštvo, u vlastitu obitelj. I izlazi s osmijehom. Ili barem s tugom koja se smije.